JA MOGU, JA HOĆU, JA SMEM DA ŽIVIM SLOBODNO SA HIV-om


Da li je bio rizik?Ko me terao da spavam sa njim?Gde sad da se testiram? Kad će već ti rezultati? Joooooooj… Da li da kažem? Kako da im kažem? Da li je još neko od njih pozitivan? Odreći će me se!!! Samo da nisu bili pozitivni rezultati… Gde baš ovo od svega da mi se desi. Šta sad da radim? Kako dalje… Moj život će da stane. Ne smem nikom reći. Žao mi je. Bolje da me nema…

Ovo su samo neke od misli koje nam se javljaju kada čekamo ili kada saznamo da smo HIV inficirani. Saznati dijagnozu HIV infekcije je svakako jedan od događaja kog se sećamo do kraja života ili ga se ne sećamo uopšte - u zavisnosti od toga kako prihvatamo i preživljavamo teške trenutke u životu. Bez obzira na našu reakciju, to saznanje nam nepovratno menja organizaciju našeg života.

Saznati da imamo neizlečivu bolest uvek je šok istreskoji je praćen snažnim strahom za sopstveno zdravlje i život. Najčešće se posle šoka javljaju tuga, beznadežnost ali i bes.A kada je bolest praćena dodatno osudom društva to može da nam zatvori mnoga vrata i da nas natera da taj teret nosimo sami. Ako se pomirimo sa stigmom, ako se stidimo sebe i sami se izolujemo, to može da nam nanese više štete nego sam život sa HIV infekcijom.

Podaci pokazuju da jedna trećina osoba koje su HIV pozitivne doživljavaju poremećaje raspoloženja ili kliničke simptome depresije,dok dodatno 20 procenata osoba doživljava poremećaje anksioznosti (anksioznost je nedefinisani strah, uznemirenost koju prate ubrzani otkucaji srca, znojenje, izbegavanje drugih, nesanica). Navedeni mentalni problemi utiču negativno na kvalitet života, a istovremeno doprinose slabijem pridržavanju terapije i negativnom uticaju na imunitet osobe. Neka istraživanja pokazuju da su pokušaji samoubistava kod ljudi koji žive sa HIV infekcijom duplo češći u poređenju sa opštom populacijom, a najveći procenat pokušaja samoubistva se desi tokom prve godine posle postavljanja dijagnoze kada je suočavanje sa bolešću najteže.

Razvijanjem novih generacija lekova, ono što je nekada bila fatalna bolest i smrtna presuda sada je postala samo hronična bolest koja može da se kontroliše i sa kojom može da se živi. Međutim, iako se pristup lekara prema bolesti brzo menjao, pristup društva i pristup samih pacijenata se menja puno sporije. Depresija još uvek snažno pogađa ljude koji žive sa HIV infekcijom a pogotovo je snažna kada je praćena manjkom informacija, diskriminacijom ili strahom od diskriminacije i odlukom da emocije koje doživljavamo zbog svog zdravstvenog statusa ne delimo sa drugima, a često ni sa samim sobom.

Upravo zbog čestih psihičkih smetnji i poremećaja koji prate prihvatanje HIV statusa, psihološka podrška bi trebalo da bude jedan od sastavnih delova zdravstvene zaštite HIV inficiranih osoba.Dosadašnji rad u okviru psihološke podrške je izdvojio oblasti vezane za:

  • fazu šoka, praćenu temama poput: neprihvatanja dijagnoze, teškoće prihvatanja hronične bolesti...
  • uznemirenost i strah, praćeni temama poput: bojazni oko prognoze zdravstvenog stanja, strepnje od efekta lečenja, straha od izolacije i odbacivanja od strane roditelja, seksualnog i/ili životnog partnera, bojazni da će se drugi inficirati od nas…
  • ljutnja i bes, praćeni temama poput: frustracije što smo se inficirali, teškoće u prihvatanju novog načina života…
  • krivica i griža savesti,praćeni temama poput: shvatanja HIV infekcije kao kazne zbog rizičnih ponašanja, griže savesti zbog shvatanja da smo naneli bol porodici i prijateljima...

Mnoge studije pokazuju da na terapiju bolje reaguju oni ljudi koji su podelili svoj HIV status sa okolinom. Upravo zbog toga u Crvenoj liniji postoji mogućnost besplatnog psihološkog savetovanja u okviru koga se radi na prihvatanju sebe i svog novog zdravstvenog statusa, kao i na pomaganju, odnosno, pripremi da se kaže svom partneru, roditeljima i drugim osobama koje su nam važne

Podeliti svoj HIV status može imati psihološke ali i praktične koristi. Veliko je olakšanje imati nekog sa kim možemo da pričamo o nečemu što nas boli i što teško prihvatamo a da nas taj neko ne osuđuje. Ljudi od poverenja mogu nam pomoći da se suočimo sa svojom dijagnozom, ali nam mogu pomoći i da proširimo krug ljudi sa kojima ćemo podeliti svoj status jer oni često imaju bolji uvid u to kako nas drugi posmatraju nego mi sami. Na primer, ako kažemo jednom od roditelja svoj status i razmišljamo da kažemo drugom roditelju, bratu ili sestri, roditelj koji zna naš status će imati dodatne informacije vezane za procenu kako nas drugi članovi porodice vide i kako će reagovati. U okviru psihološke podrške možemose pripremati za takve razgovore, planirati ih i izgovoriti naglas, odnosno, izvežbati rečenice poput: „Pre godinu dana saznao sam da imam HIV, uzimam lekove od samog početka i sve vreme se osećam dobro. Ali bilo mi je teško da ti to odmah kažem…“.Iako je uvek neprijatno reći nekome prvi put, kao i za većinu situacija u životu kada nešto uradimo prvi put – svaki sledeći put je sve lakše i lakše.

Osim roditelja i sopstvene dece, važno je svoj HIV status podeliti i sa svojim seksualnim partnerom, jer to jeste činjenica koja govori o poverenju koje imamo prema nekome, ali i o našoj brizi za tu osobu. Osim toga, kada kažemo ljudima od poverenja do kojih nam je stalo i kojima je stalo do nas to nam povećava šansu da dobijemo dodatnu podršku od njih i da nam to olakša naš život sa HIV infekcijom.

I na kraju teksta, umesto zaključka psihologa,najvažnija poruka ovog članka se ogleda u izjavi Donalda Hughes-a, frizera i aktiviste kome je dijagnoza HIV infekcije postavljena još davne 1986. godine kada još uvek nije bilo razvijene terapije. Donald je rekao da se tada osećao „kao da ne postoji izlaz“, dok trideset godina kasnije govori o tome kako je promenio svoje mišljenje jer: „Ja sam bolestan onoliko koliko i moje tajne. Ne mogu dobiti pomoć osim ako nisam voljan da budem otvoren.“

Izvori:

1) https://www.cdc.gov/hiv/basics/hiv-testing/positive-hiv-results.html

2) https://www.psychiatryadvisor.com/home/depression-advisor/psychosocial-interventions-in-hiv-how-best-to-support-hiv-positive-patients/

3) https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC1120575/

Tekst je nastao u okviru projekta “Unapredi svoje zdravlje” podržan od strane GlaxoSmithKline (GSK) sa predstavništvom u Republici Srbiji.